Područje obuhvata uz glavni željeznički kolodvor u Zagrebu, promatrano je kao spomenik i artikulirano kao niz prostornih sekvenci s ciljem dovođenja posjetitelja u stanje različito od svakodnevnice. Svaka sekvenca tvori specifičnu atmosferu koja se doživaljva kretanjem. Njihova funkcija je upravo postupno smirivanje posjetitelja iz stanja svakodnevnog kaosa do kontemplativnog stanja u najintimnijem djelu spomen obilježja. Kroz projekt artikulirane su tri sekvence.

Prostor ulaska i pripreme zaklonjeno je niskom “šumom” lipa i bijelim betonskim podom. Ulazak u taj prostor izvlači posjetitelja iz vanjskog svijeta, a veliki kružni element potiče ga na daljnje istraživanje - započinje kružno kretanje među dva napeta zida prema nejasom cilju. Duga rampa polagano se spušta istovremno suzujući se.

Prostor suočavanja - kontemplativna soba najintimniji je prostor spomen obilježja – prostrana depresija opasana visokim zidovima te otvorena prema nebu. Na prvi pogled lijepi, titravi zidovi kriju šokantnu istinu – gusti raster tankih šipki promjera 2 mm broji nešto vise od 6 000 000 komada - simbolički predstavlja broj žrtvi Holokausta. Uprostorenje ovog prevelikog broja, koji je prosječnom čovjeku preapstraktan za poimanje, šokira nas i ukazuje na nevjerojatan sraz tragedije koju nemožemo pojmiti.

Prostor meditacije - posjetitelj se vraća u “stvarnost” te se na izlazu suočava sa postojećim eksponatom Holokausta –crnom lokomotivom. Izlazak na perivojni trg je savršeno mjesto za predah, odmor i kontemplaciju Prostor može izazvati različite emocije i doživljaje što je i cilj ovog spomenika: nijemo čekanje posjetitelja koji ga mora istražiti, proći kroz sve sekvence te ga pritom doživjeti putem svih osjetila.