Predstava nas uvodi u svijet virtualne stvarnosti koji svojom interaktivnošću mami na igru. U nekim interaktivnim fragmentima predstave, publika je pozvana na suradnju koja svojim odabirom utječe na tempo i tijek predstave. Scenografiju čine plahte od tila na koje se projiciraju interaktivni vizualni efekti. Efekti su osmišljeni da reagiraju na pokret tijela plesačica. Publika istovremeno može pratiti izvedbu plesača, glavnu projekciju koja je u suigri sa plesačem te dvije back projekcije.

Transparentnost tila prenosi vizualne efekte do samih rubova Crne dvorane Zagrebačkog plesnog centra te se gubi granica projekcijske površine: ona se umnožava, titra i nestaje.

Publika i plesačice suočeni su u prostoru kojem je nemoguće isčitati njegovu stvarnu fizičku dimenziju; u prostoru koji ovisi o pokretu. Svaka izvedba, a posljedično i prostor izvedbe u svakom je svom trenutku jedinstvena i neponovljiva. Prostor izvedbe, osim plahtama tila, građen je pokretom plesačica, projekcijom interaktivnih grafika, ponavljanjem i umnožavanjem projekcija te je utoliko (ne)stvaran.