Mjesta pijeteta i memorije upravo preuzimaju zadatak u društvu - oslobođenje kroz empatiju, edukaciju i povezanost. Prema tome, spomenik mora utjecati na osjetilnost i emocije. Spomenik oblikovan kao veličanstven objekt položen na čistini, koji osim jednogodišnje političke posjete biva zaboravljenom dekoracijom, nema kapaciteta za opisano unutarnje oslobođenje. Upravo zbog toga, cijelo područje obuhvata promatrano je kao spomen obilježje te je koncipirano kao procesija vječne tragedije kroz krajolik prividnog spokoja.

Naizgled, polje događaja zacjelilo je traumu zarastanjem livade te prekrilo tragove zločina omogućivši stvaranje novog života, novog početka. Nasuprot tome, memorija na žrtve nije isčezla već je fokusirana u jedinstven zasjek terena formiran poput vječnog ožiljka. Time sam spomenik nije točka promatranja, već doživljajna cjelina hoda. Cjelina ispunjena snažnim emocijama i prostornim nabojima kao spomen na ugašene živote.

Betonski zidovi oštro zasjecaju meku strukturu livade formirajući kružnu vezu kretanja. Putanja navodi posjetitelja kroz pet prostora jedinstvenih karaktera, kao artikulacija pet tematskih sekvenci memorijalnog parka: prostor ulaza i pripreme uz pristupni put, prostor okupljanja uz prostor interpretacijskog centra, edukacijski put, prostor kontemplacije i molitve, put povratka. Pojedini prostori mogu izazvati različite emocije i doživljaje što je i cilj ovog spomenika: nijemo čekanje posjetitelja koji ga mora istražiti, proći kroz sve sekvence te ga pritom doživjeti putem svih osjetila.